Programska deklaracija: Kraće radno vrijeme i mehanizmi pravednije raspodjele

Raditi da bi živjeli.

CILJEVI

Osiguranje pravedne raspodjele novostvorene dodane vrijednosti

Postupno skraćenje punoga radnog vremena, uz zadržavanje iste plaće

Uvođenje prava radnika i radnica na (digitalno ) isključivanje od stalne dostupnosti

KLJUČNA PITANJA I IZAZOVI

Kako povećati udio rada u raspodjeli stvorene dodane vrijednosti?

Kako ojačati pregovaračku poziciju radnika? Važnost i uloga sektorskih kolektivnih ugovora?

Zašto je pitanje skraćenja radnog vremena aktualnije nego ikada? Zašto je pravo na digitalno isključenje važno u novim uvjetima rada?

KONTEKST

Smanjenje nejednakosti osigurava se prije svega pravednom raspodjelom stvorene dodane vrijednosti kroz mehanizme primarne raspodjele na radnom mjestu, kao i kroz mehanizme sekundarne raspodjele putem porezne politike i intervencija socijalne države. U Hrvatskoj su mehanizmi primarne raspodjele slabi jer su radnici u nepovoljnijem položaju u odnosu na poslodavce, razina sindikalne gustoće relativno je niska i neravnomjerno raspoređena, a institucionalni mehanizmi suodlučivanja nedovoljno su razvijeni. Kako bi se osigurala pravednija raspodjela dodane vrijednosti, osobito u kontekstu porasta produktivnosti kao posljedice naše industrijske politike, nužno je ojačati mehanizme primarne raspodjele na radnom mjestu.

Radno vrijeme radnika i radnica predmet je ugovaranja između radnika i poslodavca (individualno i kolektivno), ali i važno političko pitanje koje demonstrira i gradi odnos vlasti prema radu. To je i pitanje političke ekonomije, odnosno pitanje raspodjele.

Trenutačni zakonski okvir radnog vremena u Hrvatskoj obilježen je prevelikom fleksibilnošću poslodavaca u određivanju rasporeda radnog vremena, što dovodi do toga da radnici često rade dulje od ugovorenih 40 sati tjedno. U velikom broju slučajeva, prekovremeni rad nije naložen u skladu sa zakonom, neevidentiran je, a nerijetko i neplaćen.

Radnici nemaju pravo na „isključenje“ – niti u kontekstu rada na izdvojenom mjestu rada, niti u njihovo slobodno vrijeme kada primaju pozive i mailove poslodavaca. U posljednjim izmjenama Zakona o radu, umjesto rada na njegovom skraćenju, došlo je do proširivanja najdužeg dopuštenog radnog vremena kroz institut dodatnog rada. Sve su ovo faktori koji utječu na to da radnici u Hrvatskoj, prema podacima Eurofounda imaju najduži radni tjedan u EU.

Iako zakon omogućuje ugovaranje punog radnog vremena u fondu kraćem od 40 sati tjedno, mogućnost je to koja se rijetko koristi, i čije je poticanje u fokusu SDP-ove politike na tržištu rada.

Cilj SDP-a je kroz niz mjera ojačati mehanizme raspodjele dodane vrijednosti na samom radnom mjestu, a posebice kroz promoviranje skraćenja radnog vremena uz zadržavanje iste razine prihoda.

Cilj SDP-ove politike je poticati skraćenje radnog vremena u fazama i na temelju uspješno provedenih pilot projekata, utemeljeno na dokazima i socijalno pravedno, uz istodobno vođenje računa o strukturi hrvatskog gospodarstva, demografskim trendovima i vezi produktivnost i troškova poslovanja. Fokus je na mogućnostima odnosno specifičnostima pojedinog sektora i/ili poduzeća, a primarna odgovornost na njihovim ravnopravnim dionicima – radnicima i poslodavcima te dogovoru koji postižu kroz socijalni dijalog, odnosno kolektivne ugovore (KU).

Posebnu pozornost treba posvetiti starijim radnicima, gdje je cilj osigurati njihovo dulje zadržavanje u svijetu rada.

SDP smatra da je moguće ponuditi alternativu produženju radnog vijeka, kao odgovoru na ubrzano starenje stanovništva i smanjenje raspoložive domaće radne snage. Ta alternativa može se sažeti u sljedeći slogan: kraći tjedan za dulji radni vijek.

ANALIZA STANJA

Zašto se pitanje skraćenja radnog vremena postavlja sada?

Radno vrijeme, uz plaću, najviše utječe na kvalitetu života i dobrobit radnika i radnica te je ključno za uspješnu organizaciju i poslovne aktivnosti poduzeća. Kraće radno vrijeme može poduzeća učiniti održivijima i poboljšati njihovu produktivnost, kako su to pokazali pilot projekti provedeni u nizu sektora i zemalja.

Kvalitetu radnih mjesta posljednjih godina obilježava povećani pritisak na radnike i radnice, koji je donio prosječeni, no nejednaki rast plaća, ali i brojne negativne posljedice: visoku emocionalnu potrošnju, pogoršanje organizacijskih kultura i dodatno nepredvidive rasporede. Dobici od rasta produktivnosti nejednako su raspoređeni, a naročito u pogledu kvalitete života i rada. Posljedice naročito osjećaju radnici čije uključivanje u tržište rada treba dodatno poticati: radnici starije životne dobi, osobe s invaliditetom i osobe umanjene radne sposobnosti i slabijeg zdravlja. U tom kontekstu, skraćenje radnog vremena, treba promatrati i kao mjeru dobrobiti, produživanja radnog vijeka, uključivanja, ali i zadržavanja radne snage. Iskustva provedenih pilot projekata u drugim zemljama pokazala su da skraćenje radnog vremena značajno utječe na zadovoljstvo radnika i radnica, pogotovo mlađih koji stavljaju naglasak na ravnotežu privatnog i poslovnog života. Skraćenje radnog vremena također posebno pozitivno vrednuju roditelji maloljetne djece, a općenito se smatra važnim poticajem za uključivanje žena u tržište rada.

Iako je pitanje radnog vremena postojano političko i socijaldemokratsko pitanje, ono se dodatno aktualizira u kontekstu nadolazećih tehnoloških promjena i tranzicija, a pogotovo organizacijskih promjena koje će uslijediti s organizacijskim promjenama vezanima uz učinke umjetne inteligencije (AI). Utjecaj tehnološke revolucije i AI na društvo ovisi prvenstveno o tome kako ćemo se prilagoditi dinamici nezaustavljivih promjena i koliki će nam prioritet biti obrazovanje, prekvalifikacije i porast vještina u radnom okruženju, poticanje inovacija i regulative s ciljem osiguravanja ravnoteže između rada i odmora, te rada i kapitala.

MOTIVACIJA

Koji je cilj predložene javne politike?

Skraćenje radnog vremena treba gledati u svjetlu postizanja tri cilja:

1. povećanje dobrobiti radnika i radnica (manje stresa, više zdravlja, ravnoteža rada i privatnog života),

2. zadržavanje i aktiviranje radne snage u uvjetima starenja stanovništva,

3. produljenje radnog vijeka i aktivnog radnog staža.

Komplementarne politike obrazovanja u smjeru poticanja dinamičnog i fleksibilnog obrazovnog sustava koji obrazuje građane od najranije životne dobi za korištenje novih tehnologija, kao i poticanje radnika na prekvalificiranje, kao i poslodavaca na ulaganje u rast produktivnosti kroz uvođenje novih tehnologija, uvažavajući specifičnosti djelatnosti u kojoj posluju, predstavljaju zaokruženu cjelinu SDP-ovog pristupa tržištu rada. U okruženju demografskih i tehnoloških izazova koji stoje pred nama, SDP razmišlja i djeluje danas kako bi u bliskoj budućnosti radnice i radnici, odnosno većina našeg društva, imali koristi od uvođenja novih tehnologija.

Drugim riječima, kraćim tjednim radom, kao kompenzacijskim mehanizmom, moguće je odrađivati dulji radni vijek.

NOVI PRISTUP POLITICI RADA

Radimo pametnije pa ćemo moći raditi manje.

Nisku produktivnost hrvatskog gospodarstva, koja se pojavljuje kao izazov pri uspješnom skraćenju radnog vremena u Hrvatskoj, nije moguće podizati bez promjene razvojnog modela Hrvatske. Viša razina produktivnosti slijedi iz većih privatnih investicija, veće efikasnosti institucija, poboljšanja političke ekonomije koja započinje pobjedom na izborima, promjenom logike upravljanja te razvojem gospodarstva koje se zasniva na stvaranju i pravednoj raspodjeli vrijednosti, a ne na ekstrakciji koristi. Promjena logike upravljanja obuhvaća i promijenjeni pristup na tržištu rada koji podrazumijeva reorganizaciju rada, kao i kontinuirano ulaganje u vještine, tehnologiju i menadžerske prakse. Novi pristup politici rada podrazumijeva komplementarne politike koje obuhvaćaju unaprjeđenje vještina (engl. skills-upgrading), digitalizaciju radnih procesa, dobru suradnju socijalnih partnera i njihovu jasnu podršku uz odsustvo značajnih fiskalnih troškova.

Dostupna međunarodna iskustva pokazuju da kraće radno vrijeme ima pozitivne učinke samo kad su zadovoljena tri uvjeta:

1. postoji organizacijska inovacija,

2. postoji rastuća produktivnost,

3. postoji kultura povjerenja i autonomije. Takvu je kulturu rada potrebno i razvijati.

Skraćenje punog radnog vremena podrazumijeva manji broj radnih sati tjedno koji se smatra punim radnim vremenom, uz zadržavanje iste plaće, što treba razlikovati od nepunog radnog vremena (manje sati rada, ali i proporcionalno manja plaća) kao i od tzv. komprimiranog radnog vremena (isti broj sati punoga tjednog radnog vremena, ali odrađen u manjem broju dana, primjerice četiri dana po 10 sati, uz zadržavanje iste plaće). U tom smislu, skraćenje radnog vremena je i utjecaj na pravedniju raspodjelu, kako dohotka, tako i slobodnog vremena te na tom tragu i ogledan primjer selektivne socijaldemokratske politike. Uz pozitivne utjecaje na dobrobit radnika i radnica, njihovu produktivnost te na zadržavanje i uključivanje na tržište rada, skraćivanje radnog vremena ima pozitivne učinke na cjelokupnu zajednicu, uz mogućnost postizanja sinergijskih učinaka u drugim područjima – rodne ravnopravnosti, održivosti, uključujući održiv gospodarski razvoj, ali i fiskalnu i funkcionalnu održivost sustava socijalne sigurnosti.

DISTRIBUTIVNI UČINCI

Analiza učinaka skraćenja radnog vremena

Kraće radno vrijeme ima heterogene učinke na različite dobne skupine i sektore. Prepoznavanje učinaka omogućava politički fokus koji osigurava podršku među biračkim tijelom, povjerenje socijalnih partnera prilikom implementacije politike i određivanje jasnih kriterija prilikom evaluacije.

Pozitivni efekti novog pristupa politici rada zasigurno će biti prisutni kod starijih i visoko-obrazovanih radnika i radnica, te roditelja. Sektorska analiza ukazuje kako učinci ovise o razini produktivnosti u slučaju industrije, odnosno o dostupnosti radnika i radnica u sektorima javnog zdravlja i socijalne skrbi. U djelatnosti trgovine pozitivni učinci ovise o reorganizaciji rada, dok su u niskoproduktivnim sektorima učinci skraćenja radnog vremena riskantni. Upravo to iznova ukazuje na potrebu za promjenom strukture hrvatskog gospodarstva i novog razvojnog modela.

PUTOKAZ ZA DJELOVANJE

Kolektivni ugovori i paketi politika kao instrument provođenja skraćenja radnog vremena.

Novi pristup politikama rada mora se temeljiti na poticanju sklapanja kolektivnih ugovora (KU), posebice onih sektorskih, kao glavnog instrumenta za provođenje politike rada SDP-a. KU će adresirati sektorske specifičnosti kroz mehanizam dijaloga radnika/sindikata i poslodavaca/ udruga poslodavaca s ciljem skraćenja radnog vremena uz zadržavanje iste plaće. S obzirom na važnost sektora usluga i graditeljstva u hrvatskom gospodarstvu, prošireni sektorski KU koji ugovaraju i radno vrijeme predstavljaju primjere dobre prakse u privatnom sektoru u Hrvatskoj. Zakon o radu (ZOR) samo upućuje na dogovor između radnika i poslodavaca, uključujući i ugovoreno radno vrijeme te propisuje zaštitne standarde i dozvoljene mogućnosti unutar postavljenih gabarita. KU najbolje odražavaju stanje i mogućnosti za skraćenje radnog vremena svakog pojedinog sektora. Tek kada se vrijeme skrati u većini sektora, mijenja se ZOR.

Pet pretpostavki osigurava skraćenje radnog vremena kroz instrument KU:

1. poticanje radnika i radnica na udruživanje u svrhu povećanja pregovaračke moći;

2. stvaranje modela industrijskih odnosa temeljenog na socijalnom dijalogu između sindikata i organizacija poslodavca;

3. jačanje mehanizama suodlučivanja i nadzora radnika nad poslovnim odlukama;

4. poticanje sklapanja KU i kroz regulatorni okvir (sustavno kolektivno pregovaranje);

5. jačanje suradnje SDP-a sa socijalnim partnerima (sindikatima i udrugama poslodavaca).

U sektorima i djelatnostima u kojima trenutačno ne postoje uvjeti za sklapanje sektorskih KU-a, SDP će promovirati skraćeno radno vrijeme kroz pakete politika industrijske nadogradnje. U prvom koraku kroz pilot projekte, a zatim i u formi pune implementacije uz korekcije na temelju rezultata pilot projekata. SDP-ov razvojni model ima dvostruki cilj: industrijsku nadogradnju i povećanje dobrobiti radnika i radnica. Navedeni cilj podrazumijeva da će integrirani paketi intervencija namijenjeni industrijskoj nadogradnji, uz osiguranje financiranja i razvoj vještina i organizacijskih kapaciteta, poticati skraćenje radnog vremena radnika i radnica.

OPERATIVNA REFORMSKA AGENDA

Četiri intervencije s regulatorne razine

Sljedeća reformska agenda predstavlja institucionalni okvir uz koji politika rada SDP-a može polučiti željene rezultate u području skraćenja radnog vremena. Ona se temelji na konkretnim izmjenama zakona, segmentaciji i pilot projektima.

1. Uvođenje mjera za jačanje sindikalnog organiziranja, osnivanja radničkih vijeća te povećanje ovlasti radničkih vijeća i sindikalnih povjerenika u suodlučivanju.

Kroz zakonodavne izmjene, ali i druge mehanizme javnih politika cilj je ojačati pregovaračku poziciju rada u odnosu na menadžment i poslodavce, posebice u kontekstu povoljnih uvjeta na tržištu rada. SDP će sve politike tržišta rada, uključujući i imigracijsku politiku, promatrati iz perspektive njihova utjecaja na pregovaračku poziciju rada.

2. Okvir za provođenje pilot projekata

Provođenje pilot projekata u sektorima za koje se (pr)ocjeni da kvaliteta radnih mjesta može biti od strateške važnosti za razvoj društva i gospodarstva, na razini lokalne zajednice i na razini individualnih poslodavaca. Privatni poslodavci imali bi pravo na strukturalne poticaje, uz obvezu zadržavanja modela po pozitivnoj evaluaciji.

3. Uređenje zakonskog okvira za ranjive skupine unutar društva

Zakonsko pravo sljedećih skupina: (i) osoba s invaliditetom, (ii) osoba s umanjenom radnom sposobnošću i (iii) osoba koje se vraćaju s dugotrajnog bolovanja (ali ne mogu raditi puno radno vrijeme), na skraćenje radnog vremena sukladno utvrđenoj potrebi, kako bi se osiguralo njihovo održivije uključivanje na tržište rada (uz subvenciju plaće).

4. Uvođenje prava radnika na (digitalno) isključivanje

Važno je radnicima i radnicama omogućiti zakonsko pravo na (digitalno) isključivanje jer rad bez mogućnosti nesmetanog uživanja u slobodnom vremenu narušava ugovoreno radno vrijeme na štetu radnika. Politike (digitalnog) isključivanja i sustavi bilježenja radnog vremena u poduzećima predstavljaju ključne zaštitne mjere za osiguravanje učinkovitosti pravila o radnom vremenu koja, prema potrebi, uključuju i pravila o skraćenju radnog vremena sukladno pravorijeku Suda EU iz prosinca 2024. (C-531/23, Loredas).

Prijedlog operativne reformske agende podrazumijeva provođenje evaluacija, što nažalost nije praksa aktualne Vlade Republike Hrvatske u seriji cjelovitih reformi u svim područjima javne politike koje će osigurati scenarije s obzirom na kretanje produktivnosti, u smjeru

(1) nastavka predložene mjere,

(2) selektivne primjene ili

(3) ograničavanje mjere na područjima u kojima je rezultirala željenim pozitivnim učincima.

ZAKLJUČAK

Konkurentnost se gradi kvalitetnim radnim mjestima i odgovornom javnom politikom na tržištu rada Hrvatska mora postati zemlja koja je konkurentna kvalitetom radnih mjesta te poželjna za život i rad. Mora svojim radnicama i radnicima ponuditi perspektivu. Ne samo za statističke podatke o rastu prosječne plaće, nego i za dostojanstven rad od kojega i uz koji mogu živjeti u punom smislu te riječi dok im, istovremeno, kraće radno vrijeme omogućava ostvarivanje svih njihovih potencijala (kreativnost, inovativnost…) od interesa i za poslodavca i za društvo. Skraćenje punoga tjednog radnog vremena uz zadržavanje iste plaće predstavlja važnu selektivnu politiku SDP-a na tržištu rada. Ona se ne predstavlja kao univerzalno rješenje, uzima u obzir demografski i fiskalni kontekst, vodi računa o produktivnosti i organizaciji rada te predviđa jasnu evaluaciju i faznu implementaciju. Na pojedinačnoj razini podrazumijeva manje sati rada uz zadržavanje iste plaće, dok na razini društva označava opredjeljenje za politički pomak prema boljoj preraspodjeli resursa, koja uključuje i resurs vlastitog vremena.