Obavezno vojno osposobljavanje u Hrvatskoj

Uvođenje obavezne vojne obuke važan je, složen i dugoročan proces koji zahtijeva političku, pravnu, financijsku i organizacijsku pripremu. Cijeli koncept obavezne vojne obuke mora biti dobro pripremljen, a odluka ne bi smjela biti nužno vremenski forsirana, već temeljena na pripremi i testiranju planiranih mjera. Odluka o uvođenju mora biti racionalna, oslobođena stranačkog ili ideološkog pristupa te prvenstveno motivirana sigurnosnim potrebama države. Pročitajte što o spremnosti društva i sustava na takvu promjenu kaže admiral u miru Robert Hranj, voditelj Savjeta za obranu i nacionalnu sigurnost SDP-a Hrvatske.

Cijela tema obrađena je u dva članka: prvi članak je sažetak stajališta SDP-a, dok je drugi članak namijenjen onima koji žele više detalja o temi. Cilj ovih članaka je potaknuti stručnu i javnu raspravu o ovom važnom pitanju, u nastojanju da se predloženi koncept poboljša te da se izgradi široki politički i socijalni konsenzus. U nastavku pročitajte skraćeni stav SDP-a o obveznoj vojnoj obuci, a oni koji žele znati više mogu klinknuti na link na dnu teksta.

Obavezni vojni rok koji podrazumijeva pozivanje na vojnu obvezu svih za to sposobnih građana relativno je novi fenomen predindustrijskog doba koji je uspostavila Francuska 1793. kao pravo države da mobilizira sve sposobne muškarce od 18 do 25 godina, bez obzira na njihov socijalni status.

Vojni uspjesi Napoleona natjerali su i ostale države Europe da analiziraju francuski model te da ga počnu primjenjivati. Prusija, žestoko poražena 1806. u bitci kod Jene, i suočena s nametnutim limitom veličine vojske, razvija sustav obavezne kratke vojne obuke, popunjavajući pričuvu i ostavljajući stalnu vojsku relativno malom. Pruski model postaje svojevrsna norma i model, tako da uoči Prvog svjetskog rata, u ovom „našem“ dijelu svijeta, samo dvije vojne velesile, Velika Britanija i SAD, nemaju sustav univerzalne vojne obveze.

Nakon Drugog svjetskog rata obavezno služenje u vojsci postupno „izlazi iz mode“, posebno nakon Hladnog rata.

Situacija se opet mijenja, te se danas, suočeni s novim izazovima i prijetnjama nacionalnoj sigurnosti, u europskim državama često postavlja pitanje treba li vratiti vojni rok i tko treba braniti domovinu oružjem u slučaju nacionalne ugroze? Je li to pitanje moralne svijesti pojedinca, pitanje interpretacije civilizacijskog dostignuća gdje individualna prava imaju prednost pred kolektivnim potrebama, ili je to, primarno, u ovlasti države da instrumentima zakonske prisile nameće obavezu obrane određenom dijelu populacije?

Vojni rok u Europi

Rasprava o vraćanju obaveznog vojnog roka u Hrvatskoj, ali i u Europi, polako postaje sve glasnija. U nekim europskim državama vojni rok se vraća ili postoje planovi njegovog vraćanja. Smatra se da je glavni razlog tome osjećaj nacionalne ugroženosti, potaknut ratom u Ukrajini. Stoga je gotovo i očekivano da je najjača rasprava o tom pitanju u državama na sjeveroistoku Europe.

Iako se čak i mišljenja eksperta oko efikasnosti obaveznog vojnog roka dijelom razlikuju, prevladavaju stavovi da je povećanje broja građana osposobljenih za borbena djelovanja ipak jedan od načina za jačanje obrambenih sposobnosti. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma da to pitanje, samo po sebi, neće dovoljno ojačati obrambene sposobnosti države. Stoga ovo pitanje treba promatrati u svjetlu sveukupne izgradnje sposobnosti za obranu (modernizacija, opremanje, obuka). Uživajući u tzv. „peace dividendi“ nakon Hladnog rata i američkim garancijama obrane, europske su države relativno zaostajale u izdvajanjima za obranu u odnosu na SAD i potencijalne suparnike. Tako se od 1999. do 2021. ukupno izdvajanje za obranu EU-a povećalo se za cca 20% (EDA), dok SAD bilježe povećanje od 66%, Rusija 292%, a Kina 592% .

Vojna obuka, prije i sada

Obvezno služenje vojnog roka, kao jedan od elemenata vojne obveze, provodilo se na temelju odredbi Zakona o obrani. Svi hrvatski građani postaju vojni obveznici u godini kad pune 18 godina i ostaju u toj obvezi do 55 godine (žene do 50, visoki časnici do 60, generali do 65).

Novačka obaveza nastaje u kalendarskoj godini u kojoj osoba puni 18 godina, koja označava uvođenje u vojnu evidenciju, zdravstvene i druge preglede, novačenje, stupanje na služenje vojnog roka te obavezu odazivanja na pojedinačne ili opće pozive. Tijekom novačenja, novacima je dodjeljivana vojno stručna specijalnost koja je uzimala u obzir opća i posebna znanja novaka i potrebe OS. Služenje vojnog roka trajalo je 6 mjeseci. Od 1992. do 2008. broj registriranih novaka kretao se godišnje od cca 13,000 do 30,000, a broj primljenih na redovno služenje varirao je od cca 2000 (2007.) do 26,000 (1999).

2008. godine suspendirana je obveza služenja vojnog roka čime su značajno smanjeni ljudski potencijali za popunu i pomlađivanje djelatnog i pričuvnog sastava OS. Vjerojatno je na odluku o ukidanju vojnog roka utjecao tada sve popularniji koncept profesionalne vojske, generalni osjećaj sigurnosti u poslijeratnom razdoblju i sve veći broj priziva savjesti. Prelaskom na dragovoljno vojno osposobljavanje, brzo se smanjuju i kapaciteti sustava za provedbu obuke ročnika. Dragovoljno vojno osposobljavanje(DrVO) se primarno provodi s ciljem pripreme kandidata za ulazak u djelatnu vojnu službu te je tako osmišljen i koncept obuke.

Kapaciteti za provedbu temeljne obuke u OS smanjili su se sa oko 20,000 ročnika na oko 2,000 polaznika DrVO godišnje, što je značajno smanjenje. Gotovo istovjetno, smanjen je i broj stručnog osoblja s približno 800 kvalificiranih instruktora na 60-tak. U prvim godinama nakon suspenzije obavezne vojne obuke interes za dragovoljno služenje nadmašivao je potrebe obrambenog sustava. Međutim, u posljednjih nekoliko godina interes za dragovoljnu vojnu obuku je u opadanju. Tako već nekoliko godina, umjesto očekivanih/željenih 2,000 mladića i djevojaka, na DrVO-u imamo ih od 300 do 700 godišnje, što je nedovoljno i za popunu djelatnog sastava u OS. Zbog više razloga, od kojih su najuočljiviji negativni demografski trendovi, iseljavanje mladih te rat u Ukrajini, brojno stanje u OS i dalje opada.

Stanje spremnosti OS

Osjećaju li se građani RH ugroženi zbivanjima u bližem i daljnjem okružju i ako da, je li razina te ugroženosti dovoljna da većina građana podupre vraćanje obaveze vojnog osposobljavanja? Prijetnja od izravne oružane agresije na Republiku Hrvatsku još uvijek je malo vjerojatna, ali se opcija izravnog, neprovociranog napada ne smije potpuno isključiti kao planska pretpostavka u izgradnji obrambenih sposobnosti i spremnosti naših OS. Kad je u pitanju obrana i nacionalna sigurnost, da parafraziramo Henryja Kissingera, uvijek treba planirati na temelju ne najboljeg, već najgoreg scenarija.

Zašto se sada ovo pitanje otvara u mnogim europskim državama pa i u Hrvatskoj? Svakako je glavni i prilično uvjerljivi razlog osjećaj nesigurnosti i ugroženosti zbog zbivanja u područjima na periferiji Europske unije, prije svega zbog brutalne i nelegitimne agresije Rusije na Ukrajinu. Nas ipak više zabrinjava situacija u našem neposrednom okružju, posebice u Bosni i Hercegovini i u Srbiji. Članstvo u NATO-u do sada nam je davalo prilično uvjerljive garancije kolektivne obrane i osjećaja kolektivnog odvraćanja. Međutim, čini se da NATO postaje sve manje uvjerljiv kao instrument odvraćanja i obrane svojih članica. Hrvatska se uvijek mora oslanjati na vlastite snage i težiti politikama i strategijama koje će omogućavati Oružanim snagama da budu spremne za obranu domovine. I, bez obzira na uspone i padove u odnosima unutar savezništava, pored fokusa na jačanje vlastitih obrambenih sposobnosti, Hrvatska mora aktivno doprinositi savezništvima, NATO-u i EU.

U proteklih je nekoliko godina, nakon višegodišnjeg sub-optimalnog investiranja u obranu, ipak zaustavljen trend smanjivanja sposobnosti Oružanih snaga. Započeti su (i dijelom realizirani) veliki projekti opremanja (Rafale, Black Hawk, Bradley, najava dodatnih 30 borbenih vozila Patria, početak uvođenja PZO Mistral 3, razvoj sposobnosti medicinske potpore ROLE2, uvođenje sustava HIMARS, nabava tenka Leopard 2, …). Hrvatska je napravila pozitivan pomak u izgradnji svojih sposobnosti, te se može ocijeniti da postoji kontinuiran (ali, ipak, nešto sporiji nego željeno) rast obrambenih sposobnosti.

Međutim, možemo relativno lako doći do zaključka da trenutna spremnost cijelog društva na ozbiljnije sigurnosne prijetnje još uvijek nije na potrebnoj razini. Oružane snage nisu u potpunosti sposobne same odgovoriti na potencijalne prijetnje nacionalnoj sigurnosti. Područje koje je posebno važno je ljudski potencijal, odnosno nedovoljna popunjenost djelatnog i pričuvnog sastava. Činjenica je da vojna struka ukazuje da postojeći sustav dragovoljnog vojnog osposobljavanja ne daje potrebne rezultate po pitanju popune djelatnog vojnog sastava, kao ni popune razvrstane pričuve.

Iako su unazad nekoliko godina značajno povećana izdvajanja za obranu, njih će trebati, u okolnostima koja se izuzetno brzo mijenjaju, i dalje kontinuirano povećavati i to značajno preko 2% BDP-a. U NATO-u i u EU jačaju stavovi da bi se izdvajanje za obranu trebalo povećati na veće postotke, npr. 3-3.5% od BDP-a.

Očekuje nas fundamentalna promjena fokusa razvoja Hrvatske vojske. Danas je jasno da trebamo razvijati snage za rat visokog intenziteta za obranu vlastitog teritorija (uključivo i saveznike). Stoga je potrebno nastaviti s modernizacijom i opremanjem OS RH u sljedećih 5 do 10 godina. To će značiti i promjenu organizacije, ali i procesa u MORH-u.

Može li potreba investiranja u opremanje i modernizaciju OS biti komplementarna uvođenju obaveznog vojnog roka? Može, ali moramo biti svjesni da sredstva za potrebu organiziranja vojnog roka također moraju dugoročno biti u planovima proračuna za obranu. Stoga će i te troškove trebati pravovremeno planirati kao dodatni trošak, nastojeći da to ne ugrozi planove opremanja i modernizacije.

Analiza poznatog u prijedlogu Vlade RH

Početak obuke: pokazalo se da precizna najava početka obavezne vojne obuke nije baš najbolji pristup uspješnom rješavanju ovog pitanja (inicijalno: „početkom 2025“) jer na ovo pitanje utječe vrlo široka paleta političkih, ali i praktičnih provedbenih elemenata (nabava potrebne opreme i oružja, izgradnja potrebne infrastrukture, promjene zakonskog okvira).

Trajanje vojne obuke u ovoj fazi ne treba biti najvažnije pitanje. U opravdanju koncepta dvomjesečne vojne obuke, često se navodi da i Dragovoljno vojno osposobljavanje (DrVO) traje 2 mjeseca. Doduše, oni koji se odluče da ulazak u djelatnu službu moraju još proći kroz specijalističku obuku (cca 3 mjeseca). Svaka vojna obuka ispod 6 mjeseci može se argumentirano opisati nedovoljnom, ali danas bi u mnogim državama dugotrajna obuka bila politički i socijalno neprihvatljivo duga.

Broj pozvanih vojnika u godini–cca 4,000-15,000: očekivani broj osoba koje potpadaju pod vojnu obvezu (koji pune 18 godina) je cca 18,000-20,000 godišnje; iskustveno 80% njih moglo bi zadovoljiti psihofizičke kriterije. Pitanje je što će biti s osobama koje do sada nisu služile vojni rok, a podliježu obavezi služenja vojnog roka (imaju manje od 27 godina). Također, pitanje je koji su stvarni kapaciteti OS za organizaciju vojne obuke. Isto tako, a izuzetno važno, nepoznate su procjene o broju osoba koje bi se danas pozvale na prigovor savjesti. Vezano uz to, otvara se i pitanje civilnog služenja. Navodno se razvijaju dvije opcije za osobe koji se pozovu na priziv savjesti. Prva je opcija služenje u sustavu civilne zaštite koje će trajati tri mjeseca. Druga, četiri mjeseca civilne službe u općinama, gradovima ili županijama. Ako se kroz zakonske izmjene vojno osposobljavanje propiše kao obavezno, te isto tako, nakon što se pojedinac pozove na priziv savjesti, civilna služba za njega postane obavezna, sustav bi se mogao suočiti s relativno velikim brojem osoba koje moraju na civilno služenje (od 18 do 27 godina, po sadašnjim zakonskim obvezama). U svakom slučaju, bit će to veliki izazov za MUP (Civilnu zaštitu), ali i za lokalnu samoupravu da osmisli kvalitetne oblike civilne službe.

Broj lokacija na kojim će se odvijati vojna obuka: 3 (Požega, Slunj, Sinj): Odabir navedenih lokacija za vojnu obuku uvažava postojeći razmještaj vojnih instalacija, uz uvažavanje demografskog potencijala pojedinih regija u RH (osim, možda, Slunja).

Procjena troškova pripreme (jednokratni) i izvođenja obuke (godišnji): ako vojna obuka za 1000 ročnika traje 2 mjeseca, troškovi vezani za ročnike bili: cca 2,000 eura (oprema, prehrana) po ročniku + 2,200 eura za naknadu po ročniku (2 x mjesečna naknada) = cca 4 milijuna eura godišnje. Konačni troškovi znatno ovise o broju ročnika koji će se pozivati na obuku (spominju se brojke od min 4,000 do max 15,000 godišnje).

Rizici

Uvođenje obavezne vojne obuke za vojne obveznike veliki je projekt koji ima i određene rizike. Te rizike treba prepoznati, procijeniti te odmah pristupiti razvoju odgovarajućih politika, smjernica i koraka s ciljem eliminiranja ili umanjivanja rizika. Neka nedavna istraživanja javnog mišljenja govore da cca 67% populacije podržava obaveznu vojnu obuku. Naravno, “vrag” leži u detalju: pretpostavlja se da većina onih koji ne bi morali služiti obaveznu vojnu obuku podržava njezino uvođenje, dok većina onih koji bi na to bili obavezni (18-27 godišnjaci) baš i nisu za to. Najveći rizik je, svakako, neprihvaćanje ideje obavezne vojne obuke od strane većeg broja osoba (posebno onog dijela populacije koji bi trebao ići na obaveznu obuku) i slijedna polarizacija društva oko ovog pitanja. Pitanja koje obavezna vojna obuka može otvoriti:

• potencijalno moguć veliki broj novaka koji se pozivaju na prigovor savjesti
• polarizirana javna polemika o opravdanosti obvezivanja građana na vojnu obuku u svjetlu ljudskih prava;
• raspoloživost kapaciteta za obuku većeg broja novaka;

Također, ne smiju se zanemariti značajni financijski i ljudski resursi potrebni za obaveznu vojnu obuku.

Potencijalne politike i strategije umanjivanja rizika mogle bi se razvijati tek ako bude poznat službeni model/prijedlog uvođenja obavezne vojne obuke.

Zaključna razmatranja

Uvođenje obavezne vojne obuke nije jednostavna panacea za sve probleme vezane uz spremnost oružanih snaga i pitanje njezine popune. Projekt vraćanja obvezne vojne obuke zahtjevna je i kompleksna aktivnost koja iziskuje intervencije u više domena (politička, pravna, financijska i vojna-organizacijska) i u dužem vremenskom razdoblju kako bi svi preduvjeti za uspješnost projekta bili osigurani. Najveći izazov može se prepoznati u pitanju priziva savjesti. Stoga bi bilo uputno provesti opsežno ispitivanje stavova javnosti, posebno onih koji će biti obuhvaćeni obavezom služenja vojnog roka. To bi nam pomoglo da prepoznamo veličinu izazova s kojima se država može suočiti te da odredimo politike, smjernice i korake kako u društvu podići razinu prihvaćanja obaveze služenja domovini i kroz vojnu obuku.

Donošenje odluke o obaveznom vojnom osposobljavanju ne bi trebalo vezati uz arbitrarno postavljene rokove, već u cilju što bolje pripreme intenzivno nastaviti s radom na potpunom razvoju tog koncepta. U međuvremenu bi se mogle mjere i pogodnosti koje su planirane za ročnike (i koje bi trebale biti uvedene u tom novom konceptu) testirati na sustavu dragovoljnog vojnog osposobljavanja te vidjeti kakvi će biti ishodi u narednom razdoblju potrebnom za potpunu pripremu obaveznog vojnog osposobljavanja. To bi moglo uključiti povećanje broja lokacije za izvođenje obuke, dakle, ne samo dragovoljno služenje u Požegi, nego i na drugim lokacijama koje se spominju. To bi bio svojevrstan eksperiment koji bi možda dao odgovore treba li uvoditi obvezno vojno osposobljavanje, ili bi se uz spomenuta poboljšanja povećao broj vojnika koji će doći na dragovoljno služenje.

Primarni razlog donošenje odluke za vojno osposobljavanje potrebnog broja vojnika ni u kom slučaju ne smije imati stranački ili ideološki prizvuk, već mora biti potreba racionalnog odgovora društva na prirodu i intenzitet sigurnosnih prijetnji.

Link s više detalja o ovoj temi: Obavezno vojno osposobljavanje u Hratskoj.

izvor fotografije: morh.hr